„Sve što činite neka bude u ljubavi“ 1 Kor 16,14 ###
napredno pretraživanje



#
#
 
, 2016-06-07

Nekoliko korisnika iz Radionica Emanuel i Nazaret sa svojim instruktorima na poziv župnika don Ilije Drmića bili su gosti u župi Vir gdje su se vjernicima predstavili svojim rukotvorinama. Župljanka Josipa provela je s njim taj dan i poslala izvješće i svoje dojmove o ovom događaju i druženju:

 

U petak 3. lipnja 2016 u župnoj crkvi sv. Jure u Viru proslavljena je sveta Misa u čast svetkovine Srca Isusova. Svečanu Misu predvodio je don Damir Pažin.  Kao posebni uzvanici bili su i članovi radionica Biskupijskoga Caritasa Nazaret i Emanul iz Mostara. U toj prigodi Viranima i ostalim vjernicima predstavili su svoje rukotvorine i oduševili ih svojim duhom i srčanošću. 

Korisnici Caritasovih radionica jesu osobe s posebnim potrebama, a njihovi radovi su nas se dojmili, jer su na njima prepoznatljivi njihovi vješti prsti što su umjetničkim talentom uvježbani za ovu vrstu posla. Mogli smo svi vidjeti i kupiti slike Milosrdnoga Isusa, zatim satove, razne ukrasne posudice, pepeljare, kvalitetne likere i rakiju što je upakirano u posebne drvene okvire za darivanje... Novac koji su prikupili njihova je plaća i poticaj za daljnji rad i rad/ost.

            Kristian, Anđela, Medina, Dario, Ivo, Josip, Mišo, Toni, Mario, Davor... jedni su od korisnika ove dvije Caritasove radionice. Htijući napisati dobro izvješće, dobila sam mnogo više, a to su prijatelji i prijateljice s njihovim voditeljima i odgojiteljima u tim radionicama. Njihovi iskreni i veliki osmijesi, želja za životom i radom ostavili su me bez daha. Mislila sam da će biti lagan zadatak razgovarati s njima, no, oni su bili znatiželjniji, pa su više pitali mene nego što sam ja uspjela pitati njih i to zapisati. Razgovor i intervju s njima pretvorio se u prijateljsko druženje i raspravljanje o svemu od videoigrica i nogometa do kamiona i Thompsona.

            Prvi put nakon dugo vremena od srca sam se smijala za vrijeme ručka u vjeronaučnoj dvorani. Kristian, prekrasni mladić koji ima želju voziti kamione i otići u Italiju, pričao mi je o Modriću, potom o Zrinjskom i Dinamu, o velikim nogometašima i navijačima. Anđela mi je priznala da je ovih dana sretna jer joj se seka udaje: "Sestra mi se udaje, pa ću imati svoju sobu", priznala nam je i nasmijala nas od srca. Dario, dečko koji je sjedio nasuprot meni, cijelo vrijeme se mučio da upamti moje ime Josipa, što mu je uspjelo na kraju zahvaljujući poveznici s pjevačicom koju on dobro zna, a to je Josipa Lisac. Pohvalio mi se da najviše voli biti sudac dok njegovi prijatelji u pauzi igraju košarku. Voli slušati Thompsona i najdraža mu je pjesma Aleluja. Mario, Mišo i Toni su mi objašnjavali da u stanci vole kuhati čaj i igrati stolni tenis. Često dobiju medalju na sportskom natjecanju, a u radionici od gline rade pepeljare.

"Volim se družiti s prijateljima i izrađivati čestitke. Za jednog prijatelja sam izradio grb Hajduka. Kad se odmaramo od rada, onda se igramo najčešće košarke, pa opet idemo u radionicu, pa ručamo i onda nas vozač Dario vozi doma", objasnio mi je jedan od korisnika na pitanje kako izgleda jedan obični dan u njihovoj radionici velikoga Biskupijskoga rehabilitacijskoga centra u Mostaru.

           "Kada nam je pauza, mi se šetamo i igramo stolni tenis u dvorani. Bili smo u Sarajevu na natjecanju", očitovao se Toni, a Davor je nadodao: "Srijedom idemo na fitnes." Što je to fitnes?, priupitam. Odgovorio je da je to ono kada se saviješ i gibaš da mišići budu tvrdi.

            Moje vrijeme s njima prebrzo je proletjelo. Smijeh je odzvanjao čitavo vrijeme velikom vjeronaučnom prostorijom u kojoj su blagovali. Radost na licima tih divnih osoba vidjela se. Sve što sam doživjela u tom kratkom vremenu, pokušala sam opisati, iako je to lijepo doživljeno ustvari neopisivo. Ti mali veliki ljudi su oduševljeni Virom i našim gostoprimstvom. U mislima sam još s njima. Gledam ih kako nas ljube a i mi njih, jer “nisu ni naša braća zaboravljena, ni naše sestre zaboravljene“. Htjela sam samo napisati dobar članak o njihovu dolasku u našu crkvu u Viru, a u biti dobila sam mnogo više - nezaboravne prijatelje. Oni su Bogu zahvaljivali na ovom danu i daru Srca Isusova, zatim ručku, napose juhi, i razgovoru.

            Na kraju druženja s njima zapitala sam se: Kad sam ja prestala biti dijete zahvalno ocu? Mi "savršeni" trajno trčimo i tražimo još dok okrećemo glavu na ulici od njih "nesavršenih". Toliko toga su me naučili danas nesvjesni svega. Obećala sam da ćemo se ponovno susresti. Izrazili su želju da se oni i Vir neprestano druže, prijateljuju. Ako imate želju suobraćati s njima i pomoći im na bilo koji način, možete se javiti na: (www.caritas-mostar.ba). Nadam se da sam vam uspjela bar malo približiti svetkovinu Srca Isusova u Viru kada su nas pohodili Caritasovi štićenici. Ostanite djeca u duši i radujte se sitnicama jer život je dar kojeg možemo na najljepši način iskoristiti. (Josipa Milas)

          

          

     

     

 
2009 - 2017. © sva prava pridržana - Caritas Mostar