Novosti

BISKUPOVA PROPOVIJED "ISUS I DJECA"

 

21.11.2018 08:00
Slika
 
U sklopu Prvog regionalnog foruma Caritasa o zaštiti djece i mladih mons. dr. Ratko Perić, biskup predvodio je 14. studenoga Svetu Misu u mostarskoj katedrali za sudionike skupa. Prenosimo riječi biskupove propovijedi: 

Poznat je Isusov odnos prema malenima. Sva trojica sinoptika - Mt, Mk i Lk - donose zgodu o Isusovu susretu s djecom. Najprije po sv. Mateju:

Polaganje ruku i molitva. „Tada mu doniješe dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: 'Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!' I položi ruke na njih pa krene odande“ (Mt 19, 13-15).

Očevi i majke. U nekom judejskom gradu u mnoštvu svijeta neki su se roditelji željeli na svaki način sa svojom djecom probiti do Gospodina:

da na njih stavi svoje čudesne ruke,

da ih blagoslovi i za njih se Ocu nebeskomu pomoli,

da im polaganjem ruku dadne potrebno zdravlje,

da rekne koju utješnu riječ koju će svi zapamtiti.

Ljudi su čuli za Isusa da ima neke neobične moći iscjeljivanja od raznih vrsta bolesti, da je nekada dosta približiti mu se i izraziti vjeru u njega, u Boga, i bolesnik odmah posve zdrav. A pogotovo da ga se netko dotakne rukom ili ga vjerom potegne za haljinu.

Učenici. Znajući kakav će nered nastati ako svaki otac i svaka mati donese svoje dijete, a neke i po dvoje, da najprije protumače Gospodinu o kakvoj se bolesti i nemoći radi, kako su nosili djecu raznim travarima, ali nikakve koristi, štoviše bilo više štete, učenici oštro nastupaju i traže od nazočnih da se ne približavaju Učitelju i da ga ne smetaju. Oni su ovim željeli samo zaštititi Isusa od ljudske fizičke navale. Apostoli su se osjećali kao neka Isusova tjelesna garda, i nisu dopuštali da mu svatko dosađuje svojim pričama o bolestima.

Isus. Gospodin upozori svoje učenike da tako ne rade. Neka pripuste djecu k njemu. Evanđelist Matej izričito kaže da su ljudi željeli da Isus na njih „stavi“ ruke i da se pomoli Bogu. Isus to čini s ljubavlju i moći. Kako se koje dijete donese, on ga blagoslovi te se kratko pomoli nad njim za njegovu budućnost. Daje učenicima primjer kako će i sami raditi.

Blagoslov.  Sv. Marko ovako opisuje Isusov susret s djecom: „Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.' Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke“ (Mk 10,13-16).

Isus, međutim, intervenira, i to poprilično „ozlovoljen“ stajalištem apostola: Pustite dječicu neka dolaze k meni!  Evo zgode i Isusova susreta s djecom. Isus najbolje zna razvojnu putanju čovjekova duha od djetinje dobi do kraja života. Isus djecu „zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke“. Isusov blagoslov donosi zdravlje i mir, utjehu i sreću.

Nekom drugom zgodom Gospodin izlaže apostolima i svima nazočnima veliko božansko načelo: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla” (Mk 9,37). Što znači: Tko ovakvo dijete prima?

Pa eto to: da ga postavi na noge, da mu pomogne da ozdravi, da mu udovolji fizičkim potrebama, da ga napoji, nahrani, obuje, umije, obuče, začešlja, dugmeta pokopča, da mu se omogući igrati, da ga nauči govoriti, Bogu se moliti.

Od maloga ne možeš ništa primiti, nego njega moraš svega primiti sa svim njegovim potrebama, od tabana do tjemena. Tko njega prima, Isusa prima. Tko njemu daje, Isusu daje.

Tko pomaže i služi takvo dijete, od začeća i rođenja, koje ni u čemu nije značajno u očima svijeta, taj služi i ljubi samoga Isusa: Istinu, Put i Život.

A kada je još k tomu dijete s poteškoćama u razvoju, i kada se kao takvo životno “zagrli”, tek je onda puna identifikacija s Isusom i s Ocem njegovim na nebesima. Isus ostaje pri svojoj riječi i obećanju, a riječ mu je toliko jednostavna da nam je gotovo neshvatljiva.

Takvih je kraljevstvo Božje.  Evo nas i kod sv. Luke i njegove evanđeoske verzije: „A donosili mu i dojenčad da ih se dotakne. Vidjevši to, učenici im branili. A Isus ih dozva i reče: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući'" (Lk 18,15-17).

Dijete je ponizno. Ne priča zaogrnuto haljinom oholosti. Nema ništa od toga, osim ako ga se navodi na to i poučava u tome zlu. Ono je po sebi skromno. Takvih je kraljevstvo nebesko!

Dijete je poslušno po prirodi svojoj. Ako mu rekneš da donese vode, odnese knjigu, to rado učini. Značajka mu je dakle posluh. Takvih je poslušnih kraljevstvo nebesko!

Dijete je puno povjerenja. Dijete ima povjerenja u svoje roditelje, u braću i sestre. Pa i u osobu koja mu nije poznata. A teško onomu tko sablazni jedno od ovih malenih! (Mt 18,6). Navede na grijeh. Mlinski kamen o vrat, da potone u dubine more, u smrt… onu vječnu.

Dijete oprašta. Ubrzo zaboravi uvrjedu koju je čuo i kojom je ponižen.

Zaključak. Dijete normalno odgajano u normalnoj obitelji ima normalan osjećaj za čudo. Ono je puno spontane radoznalosti prema svemu što čuje i vidi; ono te gleda ne trepćući trepavicama, sluša otvorenih ušiju, stoji iznenađeno i otvoreno razvoju događaja. Stoji pred svijetom s uvijek novim čuđenjem. Dijete ima povjerenja prema svima, i prema nepoznatima, misle da su svi prema njemu kao otac i mati; da ga nitko ne će prevariti, zlorabiti, navesti na grijeh; dok se ne opeče. Dijete lako prašta i zaboravlja, lako se vraća i „obraća“, bez ikakvih poteškoća. Dijete je po sebi uslužno. Eto te karakteristike jesu propusnica i putovnica u nebesko kraljevstvo: otvoreni čudu Božjemu, puni povjerenja u Boga, spremni poslušati starijega, Crkvu koja ga vodi pravim putem, oprostiti od srca drugomu i zauvijek to zaboraviti.

0 0