U povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (3.12.) i Međunarodnog dana volontera (5.12.) razgovarali smo sa Stefanom Ravalicom iz Trsta, koji već godinama organizira dolazak i rad talijanskih zubara koji liječe zube djeci s posebnim potrebama i odraslim osobama s invaliditetom u Rehabilitacijskom centru „Sveta Obitelj“.

Na samom početku ovog razgovora možete li se ukratko predstaviti!

Zovem se Stefano Ravalico i nepunih 10 godina radio sam u Biskupijskom Caritasu Trst, do kraja 2011. godine, gdje sam bio zadužen za logistiku, održavanje različitih Caritasovih struktura za prihvat ljudi, te sam sudjelovao u pokretanju i koordinaciji projekata u Rumunjskoj, Srbiji i BiH, posebno u Mostaru. Kada sam 2012. godine prestao raditi u Caritasu, i kada Caritas nije bio u mogućnosti pratiti projekte u inozemstvu, na osobnoj razini, kao volonter tražio sam načine, zajedno s drugim prijateljima volonterima, posebno sa zubarima i njihovim asistentima, kako nastaviti projekt liječenja zubi djeci s posebnim potrebama u Mostaru

Prošlo je 14 godina otkad su talijanski zubari prvi put došli u Mostar. Znamo da je ova inicijativa proizašla iz prijateljskih i partnerskih odnosa Caritasa Mostar i Caritasa Trst. Kakve uspomene i sjećanja nosite iz tih dana?

Sve je započelo u veljači 2002. godine kada je tadašnji biskup Trsta, mons. Eugenio Ravignani sudjelovao kao predstavnik Talijanske biskupske konferencije na sastanku Biskupske konferencije BiH, koja se održavala u Mostaru. U pratnji mons. Ravignanija bio je  moj otac Mario, koji je u to vrijeme bio ravnatelj Caritasa Trst. U tri dana boravaka u Mostaru, moj otac je u pratnji s. Paoline, s. Arkanđele i don Ante Komadine, posjetio sve Caritasove projekte i upoznao se s djelatnošću Caritasa Mostar. Tada je odlučeno da Caritas Trst pomogne Caritasu Mostar kroz godišnje plaćanje jednog fizioterapeuta u „Svetoj Obitelji“. Nekoliko godine kasnije, pitali smo don Tonću, gdje bi se Caritas Trst mogao više angažirati. Don Tonćo je odgovorio da bi bilo dobro i korisno liječiti zube djeci koja dolaze u  „Svetu Obitelj“, jer u to vrijeme nije bilo odgovarajućih stomatoloških usluga u Mostaru za djecu s posebnim potrebama.

O ovoj ideji, koja nam je na samom početku izgledala neizvediva, puno smo promišljali te se posavjetovali s Mariom Picozzijem, prijateljem koji je zubni tehničar. On nas je upoznao s dr. Gabriellom Clarich, koja je u to vrijeme bila glavna liječnica stomatolog dječje bolnice u Trstu. Zatim smo kontaktirali organizaciju „Insieme si puo“ iz Belluna koja nam je pomogla korisnim savjetima i darovala nam polovnu zubarsku stolicu. Caritas Trst je kupio neke dodatne opreme koja je nedostajala, uz onu koju smo dobili, te smo krenuli u Mostar kako bismo opremili i stavili u funkciju stomatološku ordinaciju u Centru „Sveta Obitelj“. U svibnju 2005. stomatološka ordinacija je bila spremna za korištenje: tada su doktorice Gabriella Clarich i Laura Godina liječile prve pacijente iz „Svete Obitelji“.

Znam da ste od samih početaka, uz svoga oca koji je tada bio ravnatelj Caritasa, bili pokretač i motor ove inicijative. Koliko je bilo teško sve organizirati? Koje su poteškoće na koje ste nailazili?

Bilo raznih poteškoća, to je normalno, jer za nas je to bilo jedno novo iskustvo, sasvim drugo polje rada, stomatologija. Trebalo je naučiti neke tehničke aspekte, pronaći materijal, pronaći volontere, posjetiti pacijente, stvoriti radni program, ekonomski voditi projekt,… i tako dalje.

Jedan od „težih“ aspekata bio je pronaći osobu koja je iz Mostara i koja bi mogla kontinuirano raditi s nama  kad dođemo u Mostar, ali i između naših dolazaka održavati kontakt s obiteljima. Mnoge osobe iz mostarskog Caritasa, uz don Tonću, su nam pomogle, ali ona koja je ostala, i dan danas je  s nama, je Goga Lovrić, koja je u to vrijeme radila u „Svetoj Obitelji“. I danas je Goga u kontaktu s obiteljima, ona nam je koordinator i prevoditelj. Od nje dobivamo povratne informacije od obitelji o stanju djeteta nakon intervencija. I sve to radi volonterski!

Na veliku poteškoću smo naišli krajem 2005. godine kada smo se susreli s pacijentima koji su zahtijevali liječenje zubi pod totalnom anestezijom, jer je malo djece s posebnim potrebama čije zube možete liječiti u budnom stanju. Razmišljali smo o različitim mogućnostima, ali na kraju, uz don Tonćinu pomoć, upoznali smo dr. Zorana Karlovića, anesteziologa i tehničara Franju, te medicinsku sestru Slavicu i uz njihovu pomoć smo u veljači 2006. godine napravili prvu intervenciju pod totalnom anestezijom u ambulanti Centra „Sveta Obitelj“. Hvala Bogu, sve je prošlo dobro i od tada smo nastavili s tom praksom.

Još jedna poteškoća s kojom smo se susreli bila je ta kako dovesti djecu s teškim poteškoćama u mentalnom i tjelesnom razvoju koja su živjela gotovo zatvorena unutar svojih obitelji, a koja su također imala potrebu za liječenjem zubi. Kao što sam već rekao nije to bio današnji Mostar, nije bilo organizacija koje su okupljale osobe s posebnim potrebama. Danas je mnogo drugačije i surađujemo s raznim udrugama i organizacijama.

Tako je odlučeno da sa zubarima odemo u domove ove djece, poprilično udaljene od Mostara, kako bismo upoznali njihovu situacijama, izgradili međusobno povjerenje kako bi došli u Centar „Sveta Obitelj“. Ovo je zaista bio veliki pothvat: radost roditelja zbog pažnje prema njihovoj djeci mogla se doživjeti u potpunosti. Ponekad smo se vraćali zaista dirnuti dobrodošlicom.

Na kraju, vrijedno je spomenuti još jednu poteškoću u pronalaženju lokalnih stomatologa koji bi bili zainteresirani za suradnju s nama. Gotovo 10 godina nije bilo načina da se bilo tko uključi, ali baš kad se više nismo nadali, pojavila se dr. Lidija Lasić sa svojom pomoćnicom Anitom. Surađivali smo, postali smo prijatelji i sada oni nastavljaju posao kad nas nema.

I baš kada nam se činilo da je nemoguće Božja providnost je učinila svoje!

Koliko liječnika zubara iz Italije je uključeno u ovaj projekt? Je li bio teško pronaći zubare koji bi dolazili u Mostar liječiti zube djeci i odraslim osobama s posebnim potrebama? Kakve su bile njihove reakcije kad si ih pozvao?

Zubara, higijeničara, zubnih tehničara i asistenata koji sudjeluju ili su sudjelovali u ovom projektu bilo je oko 60, možda čak i više. Neki su došli jednom ili dva puta i poslije se više nismo vidjeli, drugi su nastavili dolaziti češće. Potječu iz raznih dijelova Italije: iz Friuli Venezia Giulia, iz Veneta, Pijemonta, Toskane. Svi su oni posebni ljudi, voljni, velikodušni, spremni odreći se nečeg svog, svog vremena, posla kod kuće kako bi došli raditi u Mostar. Mnogi od njih su postali podupiratelji u ekonomskom smislu, kada se Caritas Trst povukao iz projekta. I dan danas podupiru i pomažu kako bi ovaj projekt opstao. Neki zubni tehničari rade kući u Italiji kako bi pripremili i donirali proteze za neke pacijente… uistinu smo se osvjedočili u ljubav mnogih osoba posvećenih ovom projektu.

Malo sumnji, puno raspoloživosti i velikodušnosti, želja za zajedničkim radom, takav je stav onih koji dolaze u Mostar da bi pružili svoju profesionalnost. Oni koji su stručniji i stariji stavljaju se na raspolaganje onima koji su mlađi i s manje iskustva, a svi zajedno na raspolaganje potrebama pacijenata. Kući se vraćamo povezaniji, više prijatelji nego smo bili i obogaćeni susretima s našim pacijentima i njihovim obiteljima.

Odlazak zubaru nikome od nas nije pretjerano ugodan i drag. Poznato vam je kakve poteškoće imaju djeca s posebnim potrebama i njihovi roditelji. Vjerujem da ste svjesni koliko ste dobra učinili? Susret s tom djecom i roditeljima vam vjerojatno daju snagu da nastavite dalje.

Odlazak zubaru znači voditi brigu o zdravlju vlastitih usta, ali i o odnosnom aspektu koji naša usta imaju: smijati se, pričati, ostvarivati komunikaciju s drugima. Jasno da za dijete, osobu s posebnim potrebama koja je pogođena i drugim poteškoćama, aspekt njege usta i zuba je osjetljiv i često otežan. Mnogi naši pacijenti ne znaju reći da ih boli zub, ne znaju objasniti gdje ih točno boli, često ni obitelji ne zna kome se obratiti po pitanju problema sa zubima… i smisao projekta je upravo ovaj: pokušati dati odgovor ovim potrebama i ovim osobama, liječiti kako bi se otklonila bol, poboljšala higijena usta, kako bi se prevenirali budući problemi, ugradile proteze gdje je moguće, biti potpora onima koji pate pružajući utjehu sa stomatološkog i ljudskog aspekta. Biti im bližnji i dostupniji.

U poslanici Korinćanima sv. Pavao kaže kako nas ljubav Kristova pokreće na činjenje dobrih djela. Koliko vam vjera i pouzdanje u Božju providnost pomažu u svakodnevnom životu ali i u ovom hvale vrijednom djelu?

Kada smo započinjali s ovim poslom/projektom nismo znali dokle ćemo doći i koliko bi mogao potrajati. Međutim, Božja providnost je ta koja nas je uvijek podržavala u ovih 14 godina i uspjeli smo učiniti više nego smo zamislili. Bilo je trenutaka kada smo mislili da trebamo završiti, napustiti ili zatvoriti projekt, ali hvala Bogu korak po korak išli smo prema naprijed.

Zahvalnost je navika i vrlina sretnih ljudi. Na vašem licu i licima onih koji dolaze liječiti zube djeci s posebnim potrebama uvijek se ocrtavala sreća. Mi u Caritasu Mostar smo zahvalni Bogu na daru prijateljstva i suradnje koje imamo s vama sve ove godine. Nadamo se da nećete posustati u ovom Bogu ugodnom djelu u korist najpotrebnijih.

Ne može se ne biti zahvalan Bogu, vama prijateljima iz Caritasa Mostar, našim pacijentima za ovo izvanredno iskustvo koje nam je darovano. Jasno da za održati ovaj projekt na životu, ne samo doći u Mostar, nego i planirati ga i organizirati kad smo kući, održavati kontakte, pronaći novac, priskrbiti potreban materijal, sve ovo ponekad i naporno, ali je privilegij, dar, dar koji nas potiče da nastavimo dalje biti korisni i upoznavati izvanredne osobe. Pričao sam o zubarima i volonterima, ali treba spomenuti i obitelji naših pacijenata, roditelje, te osobe koje nas na različite načine pomažu i podupiru, bilo u Italiji bilo u Mostaru. Više godina neke tvrtke iz Mostara, koje se bave prodajom dentalnih proizvoda, doniraju svoje proizvode i na taj način pomažu naš rad: i ovo je za nas velika pomoć, priznanje i  djelotvorna potpora našem radu.

Svi mi smo zahvalni Caritasu Mostar, svim njegovim djelatnicima, direktoru, biskupu mostarskom na dobrodošlici u svim našim susretanjima, zahvalni za strpljivost i za prijateljstvo.