I ovu korizmu je Caritas hercegovačkih biskupija organizirao duhovnu obnovu za svoje djelatnike kako bi duhovno okrijepljeni dočekali najveći kršćanski blagdan - Kristovo Uskrsnuće. 42-oje djelatnika je u subotu, 1. travnja 2023. u Domu „Emaus“ u Potocima u trosatnom programu, prvo pratilo razmišljanje biskupa u miru Ratka Perića, imalo prigodu za ispovijed, sudjelovalo u križnom putu, a na koncu i svetoj Misi.

Predvoditelja duhovne obnove je na početku pozdravio domaćin, ravnatelj Caritasa don Željko Majić zahvalivši Biskupu, kako na predvođenju obnove, tako i na svakodnevnoj pratnji u molitvama. Biskup je u najavi svoga nagovora „Povratak na načelo“ rekao kako ga donosi karitativcima najviše kako bi svi pred Gospodinom mogli razlučiti jesu li „na Njegovoj liniji i na Njegovu načelu“. Biskup je kroz više primjera uspoređivao Božje zamisli s ljudskim izokretanjima tih zamisli, a sve zbog „ljudske nevjere da nam Bog želi više dobra nego ga mi samo sebi možemo poželjeti“. Naveo je i Gospin primjer koja je bez razmišljanja pristala sudjelovati u Božjem planu za nju i cijelo čovječanstvo.

Kroz promišljanje se u više navrata mogla čuti kritika „modernog“ pristupa koji poziva na razuzdavanje strasti, ali kako ne bi došlo do začeća i rađanja. „A Bog dao strasti, samo radi rađanja i odgoja“ naglašava Biskup koji ističe i borbu Zapada da u parlamentima izbori mogućnost eutaniziranja hendikepirane djece do 12 godina. „Zašto je dopušteno ubiti ga do dvanaeste, a ne i nakon dvanaeste godine?“ pita se biskup. Svakako je ovaj dio razmišljanja ostavio najjači dojam na karitativne djelatnike koji u svakodnevnom radu nastoje biti i desna i lijeva ruka upravo osobama s invaliditetom.

Nakon nagovora je uslijedila pobožnost križnog puta koje je predvodio ravnatelj Caritasa uz aktivno sudjelovanje djelatnika čitanjem razmišljanja o postajama. Sveto Misno slavlje je predvodio biskup Ratko, a u homiliji je govorio o bračnom paru, Židovu Akvili, rodom iz Ponta, i Rimljanki Priscili koji su u Korint došli iz Italije jer je car Klaudije zapovjedio da svi Židovi napuste Rim. Biskup je ovom homilijom karitativnim djelatnicima dao na razmišljanje pitanje otvorenosti prema braći i sestrama u potrebi, pogotovo ako se uzme u obzir da je ovo dvoje u Korintu sav svoj imetak dalo na raspolaganje samo kako bi Kristov nauk bio prenesen što brže i što većem broju ljudi.

Na kraju karitativnog susreta djelatnici su imali i tjelesnu okrepu, a potom su se vratili svojim obiteljima s kojima su jedni proveli ostatak subote i cijelu nedjelju dok su drugi dio vikenda proveli i u svojom drugim, karitativnim domovima - onim staračkim, skrbeći o bolesnim, starim i iznemoglim osobama.

Prenosimo propovijed biskupa Ratka: 

AKVILA I PRISKA  - DJELATNICI KRŠĆANSKOGA CARITASA

U Djelima apostolskim čitamo kako apostol Pavao napusti Atenu, grad od 150.000 stanovnika i 100.000 robova, i ode u Korint, 70 km, gdje bijaše oko 300.000 stanovnika. „Ondje nađe nekog Židova, imenom Akvilu, rodom iz Ponta“ (Dj 18,1).

Pont → Rim

Akvila je židovskoga roda iz Ponta, na obalama Crnoga mora. Ode najprije u Rim, 1.200 km, možda iz trgovačkih razloga, gdje se oženi Rimljankom Priscilom. Kada su primili kršćanstvo? Možda oboje u carskome Rimu 40-ih godina I. stoljeća. Ako ih je Petar krstio, vjerojatno ih je i vjenčao! Mješovita ženidba: on židovske religije, ona poganske, sada su novi vjernici, nova stvorenja, kršćani. Više su naučili od sv. Petra nakon vjenčanja nego prije vjenčanja. Čuli i zapamtili prave evanđeoske pouke.

Ali novi bračni par ne imade sreće ostati u Rimu u svojoj obiteljskoj kući. Carski im dekret omogući da se dadnu na malo dulje „bračno putovanje“ na nemirnu moru života. Ovo im je prvi dekret progona.

Samo onaj koji je doživio da ostavi ili proda ili preda kuću susjedu poganinu, a uzme zavežljaj ili novčarku u ruku ili oko pasa pa u nepoznato, da spasi živu na ramenu glavu, taj razumije ove prve kršćanske prognanike. Njega carski dekret progoni jer je židovske nacije i religije. A Priscila/Priska vjerna je supruga koja se ne odvaja od muža ni u dobru ni u zlu, ni u zdravlju ni u bolesti, ni u miru ni u progonu, kako se zakleše na Evanđelje na dan vjenčanja. Naravnu ljubav oplemeniše kršćanskom sakramentnom milošću.

Rim → Korint

Naše novoobraćenike na kršćanstvo, Akvilu i Prisku, prvi put susrećemo u zajedničkom nastupu u Korintu kada Pavao oko 51. godine na Drugom apostolskom putovanju stiže u Grčku. Oni bijahu već prispjeli lađom iz Rima prevalivši 999 km, malo prije Pavlova dolaska, nakon objave rasnoga dekreta cara Klaudija (41.-54.) koji progna sve Židove, kršćane i nekršćane, iz Rima, grada od milijun stanovnika, godine 49/50.[1] Bijahu po zanimanju proizvođači šatora, kao i sam Pavao. Čitamo izvješće u Djelima o Akvili, „koji netom bijaše došao iz Italije sa svojom ženom Priscilom, jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim. Pohodio ih je i, kako bijahu istoga zanimanja, ostao je kod njih i radio. Po zanimanju bijahu šatorari“ (Dj 18,2-4). I još k tomu, „nisu ni slutili kako su tim trenutkom njihova imena ušla u kroniku crkvene povijesti, štoviše, da su unesena u knjigu života“.[2] Ovo im je drugi dekret premještaja.

Pavao im je u Korintu ne samo dragi gost, nego mu omogućiše i posao radi preživljenja i misionarenja. Budući da bijahu šatorari, kao i on sam, mogao je raditi u njihovu poduzeću i žuljavim rukama zarađivati koru kruha za sebe i za svoje kolege, suradnike, kojih je već bio popriličan broj. I kako Pavao bijaše izbačen iz sinagoge u Korintu - tà je li svojedobno i sam Isus bio izbačen iz svih sinagoga u Palestini - apostol prijeđe u kuću nekoga Ticija Justa, obraćenika s poganstva (Dj 18,7). Prijeđe u tom smislu da se ondje, kod Ticija, kršćani nastaviše susretati umjesto u sinagogi, kao u kućnoj crkvi, ali je stanom, hranom i poslom ostao u Akvile oko godinu i pol dana (Dj 18,11). Podstanar i suradnik.

I sami diskriminatorski progonjeni samo zato što su Židovi, pomažu progonjenu Pavlu, Židovu. Ne će im to Pavao nikada zaboraviti. A ne će ni oni nikada zaboraviti Pavla ni njegove misionarske i apostolske uloge i duše.

Samo oni koje je ljuta nevolja gonila znaju za one koje ljuta nevolja goni. Prognanici prognanike najbolje razumiju, pomažu i zapošljavaju. Ove je naše emigrante sjedinio najprije zajednički zanat, šatorarstvo, a tek onda i kršćanstvo. Zanat im omogući kruh svagdanji, a kršćanska vjera život vječni.

Korint  → Efez

Kada se Pavao opredijelio na povratak u Siriju, i njegovi prijatelji Akvila i Priska odlučiše poći s njime do Efeza, grada slavnoga Homera, Heraklita, Pitagore, Herodota i drugih velikana grčke povijesti, filozofije i književnosti. Lučki grad od 500.000 stanovnika, 3.800 km od Korinta. Bijaše to oko 55. godine. Je li im ponestalo fizičkoga posla ili se nudila veća duhovna obećanja u maloazijskoj metropoli Efezu? Ovo im je već treći dekret.

Bračni supruzi tu ostadoše, vjerojatno opet iz trgovačko-ekonomskih mreža. Ali zašto ne bismo mogli pretpostaviti i još veće svrhe: da su se tu zadržali pogotovo iz evangelizacijskih motiva? Tu su imali prigodu susresti se s glasovitim rječitim govornikom Apolonom, izvanredno upućenim u Sveto Pismo.

Apolon još uvijek bijaše „ivanovac“, učenik Ivana Krstitelja, i ne bijaše ni čuo da se Otkupljenje dogodilo, da je Isus uskrsnuo i da je Duh Sveti sišao na Gospu i apostole. „Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti“, rekoše Pavlu ona 12-orica Efežana (Dj 19,2).

Učenik Priske i Akvile. U jednoj smo efeškoj sinagogi. Apolon je za stalkom, čita Ps 2, Mesijansku dramu:

Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?

Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina

i Pomazanika - Mesije - njegova:

"Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!"

Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.

Gospodin mi reče: "Ti si sin moj, danas te rodih.

Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.

Vladat ćeš njima palicom gvozdenom i razbit ih kao sud lončarski" (Ps 2,1-4.7-9).

I nastavlja Apolon svojim govorničkim stilom i tumačenjem:

„Ljubljena braćo u Bogu! Sve Sveto Pismo, sa Psalmima, s knjigama proročkim i mudrosnim, bogoduho pisanima prije toliko stoljeća, usredotočeno je na Isusa Krista, Sina Božjega, Mesiju pukâ i narodâ. Mesija-Pomazanik donijet će nam poruku Božje ljubavi, koja sažiže ljudska nedjela, a usavršuje ljudska dobra djela. Glas o Mesiji poziva nas na obraćenje ili opamećenje, na izlazak iz carstva tjelesnih strasti, požude očiju i oholosti života i na ulazak u kraljevstvo istine i pravde, svetosti i milosti. Želimo li da Mesija vlada nad nama palicom gvozdenom ili srcem od mesa? Ivan Krstitelj bijaše poseban Mesijin Preteča koji je s jordanske obale budio Izrael, krštavao ga vodom na oproštenje grijeha. I mi smo pozvani krstiti se krstom Krstiteljevim da nam se Gospodin smiluje kada dođe u oblacima nebeskim“, zanosno govoraše Apolon Aleksandrinac Efežanima te subote.

„Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji“ (Dj 18,26). Kada su ga, dakle, čuli obraćeni kršćani Akvila i Priska, židovsko-kršćanski bračni par koji se nalazio tu u Efezu, ne mogoše odoljeti a da ga ne zovnu u svoj dom, na objed i na prijateljski razgovor. Pravi Emaus. Za ručkom najprije pohvale njegovo biblijsko predavanje i tumačenje u sinagogi, osobito govornički stil izlaganja koji budi i osvaja duše. I zahvale Bogu na tom daru i njemu na njegovu radu i volji. Zatim ga na veoma diskretan način, osobito gospođa Priska, upozore na već dogođeno utjelovljenje Sina Božjega, na već ostvarene novosti Isusova Evanđelja, na njegovo krštenje Duhom Svetim, na njegovu smrt i uskrsnuće, na njegove apostole i njihovo propovijedanje i tako redom. Mesija je već došao i izveo svoje veličanstveno otkupiteljsko djelo, mučen, umro i uskrsnuo prije 20 godina. Apostoli su njegov izbor. Bila je to velika novost za Apolona. Sve je slušao pozorno i pomno i zahvalio obitelji s kojom se istinski sprijateljio. Sasvim je moguće da mu je kao katekumenu i Ivanovu učeniku Akvila podijelio sakrament krštenja prije nego je Apolon pošao u Korint po njihovoj pisanoj preporuci (Dj 18,24). Ova nam činjenica kazuje da su Akvila i Priska bili kršćani žive vjere, uvijek spremni na odgovor svakomu koji je od njih zatražio obrazloženje nade koja je u njima (1 Pt 3,15). Tako da nisu bili pasivni vjernici, koji slušaju propovijed i idu na sv. Pričest, nego su živo sudjelovali u vjerskim raspravama i nastupali obdareni karizmom poučavanja, pozivajući se na nauku apostola Petra i Pavla, koje su slijedili.

Akvilin dom postade sastajalište kršćana u Efezu, gdje bijaše i Apostol narodâ u vrijeme svoga trogodišnjeg boravka u gradu i okolici. Pišući odatle Prvu Poslanicu Korinćanima, oko 57. godine, Pavao kaže: „Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu“ (1 Kor 16,19). Ovdje je jasno napisano da im je kuća bila domaća crkva, zborište kršćana u Efezu, pravi duhovni i pastoralni centar, Euharistija i blagovaonica siromaha. Eto konkretna njihova zauzimanja za konkretnu Crkvu. Gle kako se dvoje kršćanskih laika stavilo u službu mjesne Crkve! Primjer za sve buduće generacije u Crkvi. Svemu se radovahu, u svemu se osjećahu sretni i drugima nastojahu prenijeti tu sreću. Možda ih je samo jedna muka morila: nisu imali vlastite djece. Pa su svu svoju ljubav sasuli u Crkvu Božju i u svoju braću i sestre, vjernike Kristove. Svoju su kuću dali za crkvu u Rimu, u Korintu, i evo ih sada u Efezu. Kada je tko dobar, dobar je na svakome mjestu. A Bog daje milost na milost.

Efez  → Rim

Kada se malo stiša vjetrina i prašina, vjerojatno opet iz trgovačkih pobuda obitelj iz Efeza preseli u Rim, 1.340 km, gdje opet steče kuću koju i tu dade Crkvi u bogoštovne svrhe. Četvrti premještaj. Pavao, naime, piše iz Korinta, oko 58. godine, Rimljanima i pozdravlja poimence 25 osoba. Među njima su na prvom mjestu Akvila i Priska, koje kuje u zvijezde: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja, nego i sve Crkve poganâ. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući“ (Rim, 16,3-5).

Kada se i gdje se to dogodilo da su „podmetnuli“ svoje vratove ili glave za Pavla, nije nam jasnije naznačeno. Nagađanja su svakojaka. Tumačitelji se doumljuju da bi to moglo biti u Efezu u vrijeme one teške pobune koju je vodio efeški srebrenar Demetrije (Dj 19,23). Vjerojatno su otišli u gradsku upravu i molili da se stanje smiri. I da apostol bude slobodan u propovijedanju. Ako treba u zatvor, oni će, njih dvoje kršćana, u zatvor! Gradskomu tajniku nije nedostajalo razbora, možda upravo intervencijom Akvile i Priske.

Nije isključeno čak ni to da su se bili zauzeli za Pavla još u Korintu dok je bio s njima. I „podmetnuli“ svoje vratove na poganskom sudu za Pavla. I oslobodili ga dobrom otkupninom.

Pavao iskazuje Priski i Akvili veliku zahvalnost barem triju Crkava oblikovanih iz poganskoga svijeta, između njih svakako one u Korintu, Efezu i Rimu, kao što smo već naveli. A Pavao veli još opširnije: „i sve Crkve poganâ“. U njihovoj maloj kući nalazi se opća velika Crkva!

Kada imaš ovakve vjernike, koji su kadri za te i glavu dati, ne znaš živ kako bi im zahvalio. Nije ni Pavao znao. Ostavio im je divnu uspomenu u Svetome Pismu. Kanonizirao ih.

Ovdje je dobro prisjetiti se uopće običaja pozdravljanja. I više od običaja. Pavao, rekosmo, pozdravlja 25 osoba u Rimskoj Crkvi, imenito. Valjda više nije ni bilo kršćanskih obitelji. Imao je njihov status animarum – stanje duša, sve ih poznavao u glavu i sve poimence spomenuo, osobno ili obiteljski. Nije mu bilo žao pergamene. A mogao je reći samo jednom rečenicom: Pozdrav i cjelov svoj braći i sestrama u Rimu, koji se sastaju u Akvilinoj i Priscilinoj kući! I nitko se ne bi osjetio ni zaobiđen ni izdvojen. On, međutim, nabraja svakoga po vlastitu imenu. Muško, žensko. Poznavao je i Petra - Kefu, ali njega ne spominje, jer su vjernici čuvali i krili njegovo ime da ga poganski Car ne razapne.

Rim → Efez

Ovu prognaničku i selilačku obitelj opet vidimo u Efezu, kamo doseli iz Rima. Iz kojih motiva, ne znamo posigurno, nigdje se to ne navodi. Progon ili trgovina? Ovo je već peti dekret premještaja Akvili i Priski. U svakom slučaju Pavao iz Rima pozdravlja ih u 2. Poslanici Timoteju, kojemu piše 67. godine u Efez: „Pozdravite Prisku i Akvilu“ (4,19). Prisku stavlja na prvo mjesto kao i u Poslanici Rimljanima (16,3). Moralo je gospođi biti vrlo drago kada je vidjela svoje ime na prvom mjestu u rimskom katalogu vjernika, jer bijaše izvrsna domaćica koja je znala i mogla ugostiti cijelu Rimsku Crkvu s Petrom na čelu. I očito bijaše žena od ugleda, i moralna i izobražena, i radosna i ponosna kršćanka.

Pozdravi. Akvila i Priska bijahu iz prve kategorije vjernika, iz prve ruke, prva klasa! Dekreta se nisu bojali. Samo bi se malo pribrali i na premještaj hrabro dali. Sve su u vjeri i ljubavi prihvaćali i rješavali. Uvijek se boljemu nadali. Živjeli iz nade i iz rada ruku svojih. Nisu bili župnici, nego obični župljani, angažirani, koji su svoju kuću stavili na raspolaganje cijeloj župi, svoj domaćoj Crkvi. I nikada nisu zaboravili pozdraviti, od svega srca, sve druge Crkve: „Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu!“ (1 Kor 1,19).

I nikada drugi, pogotovo Pavao, nisu zaboravili izručiti pozdrav ovim svetim supružnicima: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu!“ (Rim 16,3).

Smrt. Iako ima više verzija o njihovoj smrti, čak do mučeništva, u Rimu ili Efezu, čini se da je najvjerodostojnija ona koju prenosi Rimski martirologij da su završili ovozemni tijek prirodnom smrću u Efezu: „U Maloj Aziji sveti Akvila i Priscila, njegova žena, o kojima se piše u Djelima apostolskim. Drugo nam ne rezultira osim da je oboje svetih supružnika sveto živjelo do kraja svoga života“.[3]

Zaključak

Na svršetku ovoga duhovnog razmatranja sažmimo u nekoliko točaka životne i kršćanske karakteristike ovih vjernih i vrijednih supružnika, doista znamenitih imena iz apostolskoga perioda, da ispitamo svoju savjest.

Prvo, Providnost ih je Božja sastavila u bračni jaram, njega, Akvilu, židovske vjere, iz crnomorskoga Ponta, a nju, Prisku, iz centra carskoga grada Rima. Conjugium = ženidba i znači upregnuće u jaram, supružništvo.

Kakva si ti kao supruga ili ti kao suprug? Akvila? Priska? Kada se vjenčaste?

Drugo, Rim im bijaše i krsna kupelj i vjenčana svadbena dvorana. Nije isključeno da ih je u kršćanstvo uveo apostol Petar koji nakon pogibije Jakova Starijega 42. godine ode „u drugo mjesto“ (Dj 12,17), tj. dođe u Rim.

Držiš li ti do nadređenoga, upraviteljice, ravnatelja, Petra i Pavla? Pardon: kakav si ti kao nadređeni, upraviteljica, ravnatelj?

Treće, bili su, očito, vrlo snalažljivi u životu. Uvijek padnu na noge. Kada ih progone iz jednoga grada, bježe u drugi, sigurniji, i nose sa sobom zanat šatorarski od kojega žive. Tako od jednoga prvaka apostolskoga, Petra, dolaze k drugomu prvaku, Pavlu. I obrnuto.

Tužiš li se na premještanja na poslu? Na preuzimanje obveza za drugoga?

Četvrto, Pavla, također šatorara, u Korintu uključuju u svoje poduzeće i tako surađuju godinu i šest mjeseci. Pavao tako zarađuje svoj kruh svagdanji. Upoznaše se i združiše kudikamo više u kršćanskom duhu negoli u šatorarstvu.

Dodaješ li svomu radu i karitativni: neplaćen, darovan, prekovremen?

Peto, kada su vidjeli da bi se Pavlu moglo nešto tragično dogoditi, da bi mogao izgubiti glavu, u Korintu ili u Efezu, nisu se nimalo ustezali podmetnuti svoje glave za njegovu. Velik znak kršćanske vjere i bratske ljubavi. Nema veće ljubavi od ove: da tko podmetne glavu svoju za bližnjega svoga.

Imaš li ti nešto lijepo poput toga u svojoj radnoj biografiji ili knjižici?

Šesto, gdje se god nađoše i snađoše, odmah staviše svoju kuću, glavnu dvoranu, za okupljanje kršćanske zajednice, za sv. Misu, i za druge sakramente i za vjerničke sastanke. Razgovaraš li s kolegom/icom o kršćanskom vidu svoga posla? Ili je sve zarada-naplata i - kvita!

Sedmo, osobito se pokazaše u diskretnoj i delikatnoj misiji, pouci jednoga od najznamenitijih propovjednika prvoga kršćanstva, Apolona Aleksandrinca. I okrenuše ga pravim i punim „Putom“. Govoriš li o religioznim temama s mužom, s djecom, s braćom i sestrama?

Osmo, ne dade im Bog, čini se, od srca poroda, ali im dade srce veliko poput Korinta i Ponta, Efeza i Rima. Kada neki Korinćanin spomenu Rim, drugi dočeka: Akvila! Ili Efez: Priska! Kao što su u vlastitu kuću primali cijelu mjesnu Crkvu vjernika, tako su u srcu nosili opću Crkvu Kristovu.

- Akvila i Priska, koliko imate djece? upita ih jednom sasvim slučajno i dobronamjerno neka novopridošla žena kršćanka na kršćanskoj agapi u Rimu.
- Imamo punu crkvu, odgovoriše u jedan glas.

Točno tako i toliko.

[1] Suetonius, Claudius, 25. Rimski povjesničar kaže da su nemiri nastali zbog nagovaranja nekoga Chrestosa (Christus?).

[2] J. Holzner, Pavao, str. 256.

[3] Bibliotheca Sanctorum, II., str. 326-327, citat: 327.