Dijagnostika

Prve znakove demencije obično primijete osobe bliske osobi kod koje se demencija razvija ili ta osoba sama na sebi. Zabrinutost se javlja kad osoba počinje slabije funkcionirati u svakodnevnim poslovima. Bitno je potražiti stručnu pomoć kako bi se utvrdila opravdanost sumnje.

Dokazi o smanjenoj kognitivnoj sposobnosti uključuju subjektivnu procjenu bliskih osoba ili stručnjaka, rezultate neuropsihološkog testiranja i organske pretrage. Sama dijagnoza zahtijeva dokaz o smanjenju kognitivne sposobnosti u odnosu na raniju razinu u jednoj ili više kognitivnih domena. Značajna je promjena koja ometa neovisno obavljanje svakodnevnih radnji, a vrlo bitno je isključiti druge psihičke poremećaje i delirij.

Subjektivna procjena temelji se na uočavanju promjena u ponašanju, koje može primijetiti obitelj, prijatelji, kliničar ili sama osoba. Otežane izvršne funkcije ili pamćenje znak su za zabrinutost, ali kliničar je taj koji može prepoznati razliku između pritužbe na kognitivne sposobnosti i stvarne zabrinutosti.

Neuropsihološka procjena uključuje testove koji mjere razinu kognitivnih sposobnosti u odnosu na populacijsku normu te, iako može biti otežano zbog raznih ograničenja, neuropsihološko testiranje igra vrlo važnu ulogu u dijagnozi bolesti.

Organske pretrage također su važan dio dijagnoze demencije, jer pomažu isključiti druge bolesti koje mogu uzrokovati intelektualne poteškoće, uključujući fiziološke pretrage i slikovne prikaze mozga. Bitno je isključiti psihijatrijske bolesti, poput depresije, i provjeriti neurološki status.

Još jedan kriterij dijagnoze je narušavanje neovisnosti u svakodnevnom funkcioniranju.
Bitno je pažljivo promatranje i tumačenje nalaza u kontekstu s ostalim dijagnostičkim nalazima.
Granice između normalnog, blagog i teškog neurokognitivnog poremećaja teško je odrediti, a simptomi se najprije uočavaju kod osoba uključenih u složenije aktivnosti.